Sin mediterana,
moj otok Hvar, čuva u sebi priču o vinu i čovjeku i svojom prošlošću plete vez jedne bogate i dostojanstvene tradicije. Smatra li se umišljenim jednog vinara, koji misli da je ključ i temelj kulturnog življenja – vinova loza?
Hvar, čovjek i loza
28. travnja 2011.
Uzgajajući i njegujući lozu, je li Hvaranin njegovao i izgrađivao svoju marljivost, promišljenost, pokornost i izdržljivost? Praveći vino u svojim zamračenim i sjeveru okrenutim konobama, iščekujući čarobne i često hirovite vinske pretvorbe, dozrijevanja… je li Hvaranin, Mediteranac, vježbao svoju strpljivost, budnost i brižnost i je li iz uživanja u vinu polučio suzdržanost i umjerenost? Korespondiraju li etika i estetika s tradicijom vinove loze, ili su to samo pusta nagađanja jednog vinara?
Zna se da loza na Mediteranu postoji najmanje 3.500 godina, ali su njene putanje, kao i polazišna točka, i dalje stvar istraživanja. O njenom postojanju na Hvaru svjedoče dokazi iz dalekog 4. stoljeća prije Krista, kada su antički Grci u Starogradskom polju, uz grad Pharos, organizirano udomaćili tu kulturu. Dva stoljeća kasnije, Rimljani će proširiti vinogradarske površine na sva plodna staništa i usavršiti proizvodnju vina. S velikom geometrijskom preciznošću rasparcelirano je Staro-gradsko polje u mnogobrojne parcele – hore, što zajedno čine Ager Pharensis, odnedavno na UNESCO-voj listi svjetske baštine.
Zna se da loza na Mediteranu postoji najmanje 3.500 godina, ali su njene putanje, kao i polazišna točka, i dalje stvar istraživanja. O njenom postojanju na Hvaru svjedoče dokazi iz dalekog 4. stoljeća prije Krista, kada su antički Grci u Starogradskom polju, uz grad Pharos, organizirano udomaćili tu kulturu. Dva stoljeća kasnije, Rimljani će proširiti vinogradarske površine na sva plodna staništa i usavršiti proizvodnju vina. S velikom geometrijskom preciznošću rasparcelirano je Staro-gradsko polje u mnogobrojne parcele – hore, što zajedno čine Ager Pharensis, odnedavno na UNESCO-voj listi svjetske baštine.
Ali ne samo Ager, nego i ostala antička svjedočanstva, kao što su villae rusticae, preše za vino, amfore, ornamenti, skulpture s rimskim motivima te novac s likovima Demetra, Dionisa Libera itd., potvrđuju visok utjecaj grožđa na život na otoku. Prolazila su stoljeća i Hvar je postao otok pomoraca, ribara, trgovaca, pjesnika, istraživača, velikaša, otočne gospode… U mukotrpnom je radu tu stvorena tradicija vinarstva i vinogradarstva, čija je produkcija kulminirala u drugoj polovici 19. st. Tada su hvarska vina postala vrlo tražena u Europi,
o čemu svjedoče i brojne medalje osvojene na svjetskim izložbama. Jasno je da je dostojnu cijenu i interes za našim vinima pojačala i tužna pojava uši filoksere, koja je poharala vinograde zapadne Europe. Zato je Hvaru sredinom 19 st. doživio vrijeme prosperiteta i najveću vinogradarsku ekspanziju do danas. Sagrađene su luke, kanalima i potocima zaustavljene bujice što su odnosile plodno zemljište... Na Hvaru je krajem 19. stoljeća bilo 1.200 mula, magaraca i konja, 22.500 žitelja, a vinovom lozom zasađeno 5.750 ha. Danas hvarski vinogradi pokrivaju samo 300 ha...
Međutim, štetnim ugovorom između Italije i Austro-Ugarske 1892. godine kojim je Italiji omogućen povlašteni izvoz vina–a čime je njegova cijena pala od 3,5 do 5 puta – počinje velika vinogradarska kriza, koja kulminira pojavom filoksere 1906. godine. Započinje teško razdoblje što se očituje i velikim iseljavanjem Hvarana u prekomorske zemlje.
O tim teškim i dramatičnim godinama svjedoči i natpis iz 1901., na kamenoj ploči što se nalazi iznad ulaznih vrata crkvice u Ivan Dolcu, a koji glasi: "U slavu Majke Božje, ovu crkvu sagradi Ivan Carić p. Jurja – lug i peronospora od g. 1852. uništavaju grožđe – bijaše teških nevolja – žiloždera došla do Zadra – lozje gine, strahotom se čeka propast naroda. Puče! Skoreni uvrijedu Bogu – obrati se B. D. Mariji – nek te Svemogući očuva od ova tri biča." Nakon 1. svjetskog rata dolazi do velikog iseljavanja, ali i obnove filokserom poharane loze – veliku zahvalnost dugujemo obitelji Duboković–Nadalini, koja je prihvatila francusku tehnologiju proizvodnje loze i cjepova, obučivši tom umijeću veliki broj ljudi.
O tim teškim i dramatičnim godinama svjedoči i natpis iz 1901., na kamenoj ploči što se nalazi iznad ulaznih vrata crkvice u Ivan Dolcu, a koji glasi: "U slavu Majke Božje, ovu crkvu sagradi Ivan Carić p. Jurja – lug i peronospora od g. 1852. uništavaju grožđe – bijaše teških nevolja – žiloždera došla do Zadra – lozje gine, strahotom se čeka propast naroda. Puče! Skoreni uvrijedu Bogu – obrati se B. D. Mariji – nek te Svemogući očuva od ova tri biča." Nakon 1. svjetskog rata dolazi do velikog iseljavanja, ali i obnove filokserom poharane loze – veliku zahvalnost dugujemo obitelji Duboković–Nadalini, koja je prihvatila francusku tehnologiju proizvodnje loze i cjepova, obučivši tom umijeću veliki broj ljudi.
Poslije 2. svjetskog rata obnovljene su mnoge konobe i zadružni podrumi, uglavnom gradnjom betonskih cisterna, omogućivši bolje čuvanje vina. Izgrađene su i dvije vinarije – u Jelsi i Starom Gradu – ali, kvalitativno, taj period nije u znaku vinarskog progresa. S vremenom se otok okrenuo turizmu. Novih nasada nije bilo, stari se zapuštaju, tradicija uzgoja i njegovanja loze sve više iščezava.
Međutim, vrijeme devedesetih okrenulo je hvarskog čovjeka ponovno zemlji, sporo ali značajno vinogradi se obnavljaju. U konobama se pravi i ubočava vino, budi se interes i ljubav za tu kulturu. Velik je doprinos privatne inicijative u proizvodnji vina, napravljeni su značajni pomaci u kakvoći i marketinškom pristupu, a najveći je doprinos to što je demistificiran postupak ubočavanja vina u vlastitim podrumima, čega dotada na otoku nije bilo. I mada joj i sada prijete urbanizacijom, apartmani-zacijom, hvarska priča o vinu je tek na početku – jer vrtlogu nepregledne jeftine svjetske produkcije vina, vinogradarsko-vinarski Hvar može konkurirati jedino ako dobro ispriča priču o svojemu vinu.
Međutim, vrijeme devedesetih okrenulo je hvarskog čovjeka ponovno zemlji, sporo ali značajno vinogradi se obnavljaju. U konobama se pravi i ubočava vino, budi se interes i ljubav za tu kulturu. Velik je doprinos privatne inicijative u proizvodnji vina, napravljeni su značajni pomaci u kakvoći i marketinškom pristupu, a najveći je doprinos to što je demistificiran postupak ubočavanja vina u vlastitim podrumima, čega dotada na otoku nije bilo. I mada joj i sada prijete urbanizacijom, apartmani-zacijom, hvarska priča o vinu je tek na početku – jer vrtlogu nepregledne jeftine svjetske produkcije vina, vinogradarsko-vinarski Hvar može konkurirati jedino ako dobro ispriča priču o svojemu vinu.
A pričati o vinu znači: obnoviti kamenom čipkasto ograđene vinograde, proizvoditi plavac mali – za vrhunske užitke, kao vino koje posljednje dolazi na velike stolove. Gajiti bogdanušu, tu dobru mediteransku sortu koja se ne prestaje voljeti, nenametljivu po aromi i kiselini. I, svakako, ne zaboraviti nikada prošek – 'non plus ultra', nezaobilazan na svim kraljevskim i diplomatskim stolovima… Ispričati priču znači definirati prošlost i budućnost.